pusti da... (traje?)
Ukopana ostala sam na mjestu, gledala sam tvoje tragove i obris koji je posTao sve manji, i manji...odjednom je nestao.
Znam da je teško kad nekoga ostaviš, ali ovaj put imam priču s pravim krajem. Čudno , jel tako?
Pokušala sam zaspati tu noć ali tvoja sjena me pratila...nije mi dalo mira to što je trenutno tako, ali oboje znamo ako si damo pauzu to nikad više neće biti isto, uostalom rekao si da je ono što te nekad ispunjavalo sada prazno...
Možda sam čudna, ali meni vrijeme ne predstavlja ništa, meni je već dosta čekanja... nemam pametne zaključke, nemam pamerne poteze...imam sebe i zbrku u glavi i životu...
Možda previše mozgam, možda se ne prepuštam kako bi trebala, ali vidiš i sam... trebalo je stati kada bilo je vrijeme, sada je prekasno...nismo više ni zajedno, čak nismo ni bili...ili jesmo, možda... tko zna šta je bilo... sad je najteže okrenuti glavu i vidjeti što sam imala, a izgubila...
Opet gledam naprijed... tko zna... i opet priča koja je kratko trajala...ali sve što je lijepo kratko traje...pa tako i ti i ja....:(
ima li kraj?
Sjećate se početka kraja? eh dragi moji... početak kraja nije značio kraj, već početak ˝početka˝ nečega... o da, opet kompliciram, ali ne bi bila ja da ne zapletem priču bez obzira kak jednostavna bila.
Ovo je za žene...muškarci iliti dečki molim vas ugasite ovu stranicu ako ne želitem da vas prerano uvrijedim...
e tako, sad kad sam ih se riješila...:))))
Svaka moja priča je počinjala s puno uzbuđenja, emocija, erupcije, a na kraju je ostalo veliko ništa ili hrpa razočaranja. Ponekad sam se previše trudila ili se nisam uopće trudila... griješila i ovako i onako, a sada... idem... vodim se onim što najbolje znam... biti ja... vidim da me ne želi promijeniti, vidim da nije kao ostali. Kad smo kod ostalih, zašto su svi oni isti??? Kojeg god uzmeš, svaki je isti...ako te ima nije dobro jer zna da te ima, zna da ćeš biti tu kad god on poželi, kad god te zatreba i tad prestaje onaj trud, ona strast zbog koje je on postao Mr. Special... e drage moje, a mi plave glupačice to sve toleliramo. Mislim da nas film ˝Žene ˝ nije ničemu naučio... kad nas tuku mi smo pokorne, kad viču na nas mi slušamo i dalje su nam bogovi čije tlo ljubimo dok oni ležerno koračaju njime... Svaka od nas je posebna i drugačija, a kad smo zaljubljene sve smo slijepe i gledamo ravno. Zašto je to tako, ne znam...ali znam jedno - životna škola!!! Da da, mile moje ženice svaka od nas je sigurno u životu imala mangupa u kožnjaku koji su je odveo u nebesa, doživjela je 1000 i 1 savršeni spoj i na kraju je pala... razbila se poput ogledala i mislila da je ona kriva. Inače takvi ˝macho˝ dečki, obične ljušture bez osjećaja su zapravo jednom davno bili povrijeđeni i sad vode igru kako im paše, digli zidove i ko nas j..e. Koliko puta ste rekle ˝nikad više˝?
Vjerujem da...ali taj nikad ne postoji kad se takav bad boy pojavi u našoj blizini... ne znam zašto, ali oni su magnet za sve... bile mi nježne, grube, drage, podmukle...uvijek nas privuku. Kao što je Julijana rekla (hvala ti!)... dobre dečke je ostavljala u žutim minutama... e cure moje, dobre dečke valja zadržati, ali sad ono pametno ˝KAKO ZNATI TKO JE DOBAR DEČKO?˝, to pitanje nas sve muči, imale mi 15 ili 26 ili 45 ili 68... Nikako, kad vidiš da je tu kad si tužna, sretna, ljuta, nabrijana, živčana, u PMSu, dok vičeš, plačeš... dok se iskaljuješ na njemu, a nije kriv... e da, tad znamo da je dobar. Tad znamo da ON zna da sve to nije namjenjeno njemu već da je ona jednostavno preživčana, ali ga treba, a prava i istinjska predanost je ako je on tu... ako joj pruža podršku kad joj je najteže.
Sve mi smo željne pažnje, nježnosti i njegove predanosti...
ovo je previše osobno, i da ide mene...ali ovaj put nisam bahata, hladna, bezobrazna... ovaj put sam ja...
...drage moje, možda nije Mr. Right, ali je poseban...ovaj put mislim da je on predan meni kao i ja njemu... iako smo samo dvije duše koje se polako sjedinjuju u jednu taj put je dug...ali sve ono što ga čini je nadasve prekrasno...
...svaki poljubac, svaki uzdah, svaka lijepa riječ... sve si ti, a polako postaješ i dio mene...
Oprosti što nisam navikla na MI, na NAS, na nešto kao TWIX, ali uskoro ću i ja imati potrebu reći... nas tvoje, samo tvoja...samo mi...
i dok mi misli lete njemu lijepo vas pozdravlja vaša Tetica, ona koja ne vjeruje u ljubav, ali vjeruje u jedinstvo...a možda...tko zna... Probaj me razuvjeriti :)
...da nismo pogriješili
Svi griješimo pa tako i ja...opet! Nažalost da, izgubila sam nešto što čak ni nisam imala. Čudan je osjećaj kad ti klizne niz ruke nešto što ne možeš opipati, a toliko želiš. Još čudnije kad netko zna da ga želiš, a ne može ti pomoći bez obzira na sve što mu značiš. Zašto mora biti tako komplicirano? Zašto želim kriviti nekoga tko uopće nije kriv?
Čudno! Ovo se inače ne događa...osjećam se kao dijete kojem su istrgnuli lizalicu iz ruku. Bespomoćno, sićušno i uplašeno!
Ovo ne traje predugo, ali opet dovoljno se oteglo da ja shvatim da te želim... bit ću sebična, ali mrzim tvoje zagrljaje. Mrzim ih jer nikad ne dovedu do ničeg više... sjećam se, zagrlio si me, a tvoje lice je dodirivalo me. Znam da sam se pokušala odmaknuti jer me bilo strah mene. Strah da ću posegnuti za nečim što nije moje, još... željeti, priželjkivati i maštati je dozvoljeno, ali time upropastiti nešto sveto...hm, o tome moram razmisliti. Želim li otići neokaljano iz ove bajke moram ići protiv struje koja me vuče tebi. Želim te! Možda je čudno, ali ne samo ono što vidim... obožavam razgovarati s tobom. Obožavam tvoj osmijeh kad se upletem u hrpu beznačajnih rečenica, obožavam tvoj pogled kad izgovaram ˝ne znam˝, a ti dobro znaš što mislim i još više obožavam što započnem rečenicu, a ti ju možeš završiti.
...i sad tok tu sjedim, pišem ono što sam ti trebala reći ne znam dal da te pustim, da idem protiv sebe ili da ti budem blizu...
Kažu cilj opravdava sredstvo, koje bi bilo naše ili točnije moje... nestajanje opravdamo odustajanjem. Ne mogu prihvatiti činjenicu da ne znaš što želiš, jednostavno to nisi ti... uvijek sve znaš, uvijek...
Zašto me puštaš samo tako? Znam zašto, ali ne želim priznati da je tako... ponekad je lakše kad ljudi odu iz naših života i ostane samo sjećanje, a ponekad se želim boriti za ostanak. Želim da ovaj put bude tako! Možda nisam u pravu, ali ja tu ne vidim kraj. Stvarno ga ne vidim, molim te razuvjeri me i reci da je onaj ˝početak kraja˝, bio zapravo kraj. Ne vjerujem da je, ne želim vjerovati...
Pustiti tebe značilo bi odustati od nečeg u što zapravo ne vjerujem, a ti mi daješ povoda svakim danom da vratim vjeru u to. Prekrasno mi je s tobom i ne mogu vjerovati da je sve otišlo u tako pogrešnom smjeru. Kada? Znamo kad, ali zašto smo to dopustili... ne razumijem...
Neću naći pravi način da ti to sve kažem jer ne mogu te gledati u oči i tonuti dubokoooo u njih, a pritom ti to sve reći.
Znaš li zašto ja tebe ne gledam u oči? Jednostavno ne mogu...bojim se da će me privući i da ću htjet ono što mi nije dozvoljeno.
Kako bi sve bilo jednostavnije da smo ˝tipični˝...
Pišem i razmišljam o tome kako zapravo tonem u hrpi rečenica koje za tebe možda nikad neće imati smisla... i mrzim kad si dobar i mrzim kad mi kažeš ˝malac˝, ˝telić˝... mrzim to..., a zaprvo ne mrzim ništa i vrtim se u krug...
svaka bajka ima svoj happy end, a ovo nije bajka iako je počela kao jedna...i ne znam kraj... samo vjerujem da početak kraja nije kraj...
Evo mene...
Učila, al ne naučila... Možda je škola nešto što možeš iskoristit, ali dragi moji kolko se toga dogodilo...
Uf...previše, znam da ste već shvatili da iz svih ljubavnih priča je moj zaključak isti...odem! Odem bez objašnjenja, bez pozdrava. Nikad im ne kažem... samo se izgubim...
Ponekad pretjeram, već sam sama sebi užasna... kolko hladna mogu biti?
Jako... ponekad se pitam imam li srce...ali imam, ali oni ga više neće naći...
Izgubim se u svojim riječima, pokušavam biti dobra...nježna, draga, ali ne...previše je to...
...svaka priča ima početak i kraj...moje imaju početak, zajedniči...a kraj...samo moj...
bez riječi...
UČIM...Mala pauza dok ne položim sve dosadne ispite...:)
Čitamo se za pola mjeseca! :)))
Game (over?)
Izbačen pijun, igra je gotova? Mislim, znam? Izjasni se, što želiš... o ne, ti ni to ne možeš. Igramo se, ajde nije tako strašno, malo ja tebe je..m u mozak, pa malo ti mene... Voliš to, zar ne?
Uključujemo još pijuna, a ne to ti radiš... misliš da imaš pravo? Dobro, evo moja dva, ne tri... jel dovoljno... čekaj malo, ti čak ni ne znaš koliko ih ima...
Boli li? Ne moraš mi reći, ne želim znati... pusti, idi, molim te... Nemam ti što za reći, vidim što radiš.
Oh, nakon svega već je netko trebao naučiti...zašto nije? Nije važno... i ja sam bila zaljubljiva, zašto više nisam? Nemoj molim te reći da te zanima...
Tvoji pogledi, pokreti, sve to je pogrešno protumačeno... Više nije važno, ne meni... ne više...
Vezala sam se za nešto fizičko, bilo je dobro...ali kao što se kaže sve dobro jako kratko traje pa tako i ove sapunice... puno prašine za veliko ništa, na kraju!
Otapanje leda je počelo, ali nije dugo trajalo, na kraju sam opet ja ta koja može ići dalje - hladna... Možda se varam, ali znam da nešto u ovoj priči ne štima... Ne želim znati jer što manje, bolje za mene. Vjeruj mi svaka riječ, nije važna...
Sad idem idalje, igrati novu igru, bez granica i pravila..., hm...ili da završim ovu?
Mustrica...MALA
Uf, kako me dugo nije bilo, ali eto ne zapostavljam ja ovaj virtualni način prenošenja doživljaja iz svog života. Samo sam malo busy, nikako da se skubiciram, ali eto...
Tetica vam je nedavno, ušla u svijet ˝američke˝ punoljetnosti i osjeća se high, mozak bybyby...hahaha, šalim se! Super mi je i neke stvari su se tako lijepo poklopile, a neke su se zakomplicirale tolko da ih ne znam riješit.
Osjećaji? O da, stvorili se sami od sebe i ja opet digla zidove, postala hladna i način na koji sam ih odlučila zanemariti nije ugodan. Opet su oni postali moje lutkice, a ja njihova namiguša, opet su oni postali igračke koje vrtim oko malog prsta, koje plešu kako ja želim... opet su oni tu kad ja poželim i na kraju opet je moje srce prazno i ti osjećaji su kao kockice leda na suncu... Otapaju se...svakim danom sve više...
Postao je loš u mojim očima, a zapravo nije takav, dobar je, previše..., ali za mene, je sve samo ne dobar, on je netko koga ne smijem voljeti.
Samo kad se sjetim kako je prekrasno biti jedno s njim, kako je dobro kad je kraj mene...svaki poljubac, dodir...sva ta strast... taj tren živim život koji nije moj. Željela sam mu reći, ali čemu? Znam sve, svaki moj pokušaj da budem samo ja... promašaj! U zadnje vrijeme svi su oni bili samo prolazna stanica, ništa važno i eto pojavi se on i...još jedna pogreška, postala sam magnet za prinčeve s manom...
Sjećate se kad sam rekla da volim sve njegove kvalitetne mane? Pa volim, ali jednu ne mogu progutati... stoji kao knedla u grlu i guši me... Tebam li opet pobjeći?
Što da ovaj put radim? Nastavim li dizati zidove ovaj led iz mog srca obuzet će me cijelu... nije li dosta te moje igre? Nisam li predugo hladnokrvna i zločesta? Uf... znam da sam mustrica mala...ali to je moja igra... Moj način obrane...moje oružje da me ne povrijedi...
...bez riječi...
Early morning she wakes up, knock knock knock on the door...
Time for make up, perfect smile...WRONG, not that film...
Bum bum be - doom, bum bum be-doom...
What´s wrong with me?...oooooyeah, that film we can watch!
Sad kad sam imala predobar introduce da vam ispričam čemu ova zbrka. Zadnjih par dana kao da nisam svoja, možda zato jer mi nije bilo najbolje jer sam fizički bila iscrpljena, a psihički rastrojena... Da da, ne pričam bezveze. Stvarno imam neke velike dvojbe, ja cold as ice...without heart and hard feelings, ipak me nešto kopka, a ne znam šta... ovaj put ne pričam o Mr. Smt. već o svom jobu. Počela sam se truditi i previše, ne znam zašto...kao nije mi svejedno, al ovaj put stvarno pretjerujem. Pokušavam riješit sve zaostatke svog Big Bossa i ne razumijem zašto se toliko trudim, pucam... mislim ne pucam, jer se na druge načine ˝izražavam˝...plesom :))), e da i to vam moram ispričat...
Uglavnom, znate da sam počela radit kao komercijalista, a oni ne prihvačaju NE, znači na sve načine morate pridobit tržište, e a sad se to sve iz mog poslovnog života prebacilo u privatni...ne prihvaćam neee, neumorno idem dalje, korak po korak i pokušavam pridobit sve što poželim...
Kad bih barem tako bilo s faxom....aaaaaa, moram zagrijat stolicu jer rokovi vise za vratom, a vaša Tetica ništa ne uči...katastrofa!!! Budem, promise! :)
Svarno ću se primit posla i počet učit, jer ipak znanje je neprocijenjivo...sve ostalo možete kupiti novcem...:)))
Kažu!
Nego ajmo mi na interesting part of my boring life :)))
Dance, uf da ste vidjeli jučer...u svom filmu, znam što želim i ne mogu ga gledati u oči... Svaki susret s njegovim očima...mmm, kao vulkan, erupcija!!! Strašno!!! Poželjela sam ga skinuti očima na podiju, dotaknuti svaki dio njegovog tijela...ljubiti ga, gristi, ali uz sve to i dalje plesati...
Bachata s njim...ajme, vrhunac... Danas sam razmišljala o tome kako je on za trenutak, kad sam s njim, lijepo je... ponekad, kao jučer iz mene izvlači životinju koja bi ga cijelog rastrgala, a ponekad malu mazu koja bi se samo milovala i mazila....al samo za taj tren. Zaključila sam da mi je super taj osjećaj, samo je fizički i nema potrebe postojati dok nije kraj mene...
Čudna sam sama sebi, vjerojatno i vama...ali kad si u glavi posložite kockice i priču onda si ni ne možete dozvoliti nešto više od ovoga...a ovo je prrrreeeedobrooo!!!
...i za kraj samo ostaje šapat na uho...SPANK ME BABE!!! :)))
do čitanja, uživajte u sebi i onome što možet pružiti, dobiti, tražiti, uništiti, iskoristiti itd...mmmm...
Vaša Tetica
opet nestala...
Ljudi,
ovo je zaista smiješno, potrudit ću se nać vremena za vas i moje urnebesno dosadne postove. Šta da vam kažem, a da ne lažem? Mislim ja nikad ne lažem, tj. lažem... al samo da bi zaštitila druge, tj. ne lažem, već prešutim...
eee, malo sam skrenula, nije to ono o čem sam željela pisati...
Hm, al kad sam kod laganja, zbilja ne lažem već ne kažem, a to je skroz druga stvar! Evo baš sad imam neku situaciju u kojoj se trudim potpuno nać i snać...:)
Imam velike dvojbe, zadržati nešto što praktički ne posjedujem ili odletjeti kao inače? Znam, znam...riječ je o dečku ovaj puta i mogu vam reć da je skroz simpa. Nije loš! Ima sve kvalitetne mane, a i vrline...
Što je najbitnije od svega imamo neke zajedničke interese i hobije i zato je sve ovo ˝natezanje˝ zanimljivo...a i uz to, napokon netko se ne da maltretirati. Svi koji su prošli u zadnjih par mjeseci kroz moje ruke, UŽAS, masakr! (bez krvi ofkors) Zato je ovaj ajmo reć smt.special, nije Mr. Special jer bi tad bila zaljubljena, već je samo ono spešl lik s kojim sam ja samo ja, bez ikakvih glumatanja, a on je...a tko zna, zasad bio iskren! :)))
Evo baš sam neki dan pila kavu s Njom i pita me ˝...mene samo zanima! Kad ćeš ti dozvolit opet nekome da ti se približi?˝, znate moj odgovor... Nakon njega ni jedan nije vrijedan moje suze i nema te šanse koju ću dat muškarcu da me opet povrijed. Kažu mi ˝nemoj tako˝, a ja pitam i sebe i vas, a kako onda??? Zar da opet budem marioneta, slijepa i gluha...možda je ljubav divna, ali svatko ima svoju definiciju ljubavi tako i ja...
Za mene je ljubav ples...ono nježno doticanje tijela, dok klize podijem i ne doživljavaju druge plesače, slučajni dodiri, stapanje u jedno i na kraju...vrhunac...prekrasni spustovi, odvajanja...spinovi...mmmm, ljubav?!?
E sad sam izmješala priče i pričice....a vi...do čitanja!!!
san, java ili surova istina...
Blogeri dragi (ne znam ni dal tko čita ove gluposti šta pišem), nije me bilo dugo...predugo, ali sad sam se vratila. Pazi sad ovaj ˝introduce˝...
Jača, pametnija, odgovornija i naravno uza sve to i ljepša, mislim da ne pretjerujem. Stvarno sam si super, ne stignem radit svari koje sam prije mogla, željela, ali uživam i u ovome što me okružuje.
Našla sam posao, napokon radim, čak i uživam u tome, nitko me ne gnjavi, ne maltretira... Normalna radna atmosfera... eh, to je život!!! :)
Oh, za faksić vam ne mogu puno pametnih riječi reći, al ide...valjda će sve bit oke.
Znam da vas ovo zanima, al dečki, e taj pojam... NEMA! Ne želim bit rob svojih osjećaja, kojih trenutno nema, pa manipuliram onim što je pruženo...:)))
i tak...ljudi moji...umirem, al opet živim!!!
kisssy
